Povijest karatea
Smatra se da poceci borilackih vjestina pocinju s indijskim kraljevicem Bodhidharmom koji je sireci budizam dosao iz Indije u Kinu, tacnije u hram koji se zvao Shaolin i tamo meditirao. Vidjevsi kako su budisticki svecenici loseg zdravlja smislio je odreрene vjezbe za ocuvanje zdravlja i taj sistem nazvao "18 nacina lo-hama". Meрu tim vjezbama su bile vjezbe meditacije koje je nazvao "devetogodisnje gledanje zida" i vjezbe samoobrane. Nakon sto je hram Shaolin unisten, svecenici koji su prezivjeli su se rasirili po Kini i tamo poducavali borilacke vjestine. Tako su nastali razni stilovi. U to vrijeme na Okinawi kojom je vladao shogun Hanoshi iz dinastije Sho bilo je zabranjeno svako posjedovanje oruzija osim osoba u neposrednoj vladarevoj sluzbi. Posto je Shangai dva puta blizi od Nare i Kyota, tadasnjih prijestolnica Japana, ljudi s Okinawe su odlazili u Kinu i tamo trenirali borilacke vjestine. Povratkom na Okinawu prenosili su svoje znanje na druge i tako je nastala vjestina borbe koja se zvala Te sto na japansko znaci ruka.
Karate biva otkriven kada je jedan nepoznati vojni lijecnik primjetio da su vojnici s Okinawe izuzetno fizicki spremni, i kada se raspitao saznao je da oni treniraju borilacku vjestinu zvanu Te. To se proculo i do japanskog cara i on je pozvao okinavljanske majstore da je javno prikazu. Za demonstraciju je odredjen okinavljanin Gichin Funakoshi. On je cijeli svoj zivot posvetio popularizaciji karate vjestine i prozvan je ocem modernog karatea. 1930. godine on je promjenio naziv vjestine iz Te u Karate sto na japanskom znaci prazna ruka ili borba bez oruzija. Nakon toga karate se prosirio po citavom svijetu.

Na najstarije, blijede tragove karatea istraživaci su naišli u zapisima i reljefima drevne Indije. Po jednima sveštenici su njegovali specificnu vještinu golorukog borenja radi odbrane usamljenih manastira, dok drugi smatraju da su se sveštenici i njihovi ucenici bavili sistematizovanim fizickim aktivnostima kao pripremom za psihicke napore koje iskazuju postizanje krajnjih ciljeva budistickog ucenja. Ali na metode golorukog borenja nalazi se i u historiji mnogih drevnih naroda, tako da se javljaju teorije koje korijene traže kod starih Egipcana i Babilonaca. Sva ova istraživanja ipak ne izlaze iz domena hipoteze. Nesumnjivo preteca današnjeg karatea javio se u Kini tek u 7. vijeku nove ere. Iz Kine koja je u to vrijeme imala jake trgovinske i kulturne veze sa cijelim dalekoistocnim svijetom širila se ova vještina dobijajuci usput nova obilježja. Tako je dospjela i do Okinave, a potom preko Japana u gotovo sve zemlje suvremenog svijeta. Smatra se da je današnja svjetska popularnost karatea direktna posljedica jednog anonimnog vojnog ljekara koji je zapazio da su regruti sa Okinave fizicki izuzetno spremni. Shvatio je to kao posljedicu vježbanja karatea. Tako je japanska vlada naredila da od 1902. godine u školama na Okinavi postane obavezni dio fizickog obrazovanja. Za kratko vrijeme te vještine su preko instruktora Funakošija Gicina prenesene u Japan, a odatle, u godinama poslije Drugog svjetskog rata, u cio svijet. Tako je Funakoši Gicin i reformator karatea.   Pojam karate – vještine obuhvata sve tehnike, bez obzira na namjenu, oblik korištenja i efikasnosti, sve historijske oblike, primjenu kombinovanu s korištenjem elemenata nekih drugih vještina, borbu jednog karatiste protiv više protivnika, borbu grupe protiv grupe, borbu protiv naoružanih protivnika, psihološke metode plašenja protivnika i skretanja pažnje itd. Kada se karate vježba sa ciljem da se primjeni iskljucivo radi odbrane ( a i napada) u svakodnevnom životu, u okviru redovnog zanimanja ili u specificnim situacijama, tehnika se svodi u vecoj ili manjoj mjeri na jednostavne elemente; tada se govori o karate – vještini reduciranoj na elemente samoodbrane.